HRABRI - forum za zaštitu djece


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 179 | Broj poruka: 670

Savjetodavna linija, za djecu

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


upomoć!


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

totalni promašaj

19.10.2005. 16:36

znate što, ja ću se ubiti. dosta mi je svega. ne znam uopće kako da se izrazim, k vragu! čini mi se da sam fulala faks. i što ću sad? kad počnu ispiti samo ću padati. najgore od svega je što sam lijenčina. ne mogu se uopće skoncentrirati na učenje. ta matematika je tako dosadna! da bar mogu zaspati i nikad se više ne probuditi. zašto ljudi moraju umirati? zašto nas ljudi koje volimo napuštaju? jesam li ja stvarno tolika budala pa me bližnji otkantaju i umru? i zašto postoje pedofili? zašto se moraju motati po željezničkom kolodvoru i vrebati djevojčice koje same sjede na klupi? život je grozan. i dosta mi je više i antidepresiva i svega! i kako da k vragu kažem psihiću da sam još uvijek u totalnoj komi, a on se toliko trudi oko mene? ma ja sam propali slučaj. bolje da me nema. samo ne mogu odlučiti - žilet, tablete, uže oko vrata...ili neka kombinacija? da me bar mama može zagrliti i dugo, čvrsto držati. ali to je nemoguće. ma glupi život. smrt je bolja. onda bismo opet bile skupa. moram se ubiti, to je jedini izlaz. zašto život tako boli? "umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova, al ni živjeti baš nije novije" do vraga i sve. mislim da mi fali još malo da totalno ugušim taj glupi nagon za životom. jedino me on koči. i što ako su svi oni umrli zbog mene? tako mi se plače. ali sramim se plakati. da me bar netko dobar zagrli. a ne tamo neki idiot... ma ja ću se stvarno ubiti. molim Vas, recite mi da je to u redu, jer ja više ne mogu izdržati. kako boli... to nije normalno, HOĆU DA PRESTANE! hoću da prestane, molim Vas neka prestane! molim Vas neka prestane

dada

21.10.2005. 19:37

Draga moja,zivot je ponekad surova li vjeruj mi ima i svojih lijepih strana.Imala sam problem kao i ti.Stajala sam na mostu i htjela da se bacim u rijeku jer sam preko noci izgubila sve,dom prijatelje koje sam neizmjerno voljela a nisam imala mogucnosti da se dalje skolujem.Bilo mi je grozno osjecala sam se sama i napustena. Bilo je to prije 12 god.sad kad razmislim znam da bi pogrjesila jer imam divnog muza i prekrasnu djecu.Draga,nije sve tako crno vjeruj zasjat ce i tebi sunce samo digni glavu i potrazi ga.znam da ti majcin zagrljaj nemoze niko zamjenit ali ja ti saljem jedan veliki i topli zagrljaj jer nisi sama na ovom svjetu.

beloved

15.11.2005. 15:52

Bila sam u sličnoj situaciji kao što je tvoja. Znam što znači stajati na rubu svih rubova. Znam što znači buditi se i svako jutro biti razočarana jer nisam umrla u snu... Ne vjerujem da bi ikakve riječi meni tada pomogle, jer ni sama ne znam što me održalo na životu. Danas volim život, a nekad bi se ironično nasmijala i na samu pomisao da bi se jednog dana tsko mogla osjećati. Možda da potražiš psihologa kojem ćeš stvarno moći vjerovati, jer ako mu ne možeš reći SVE, onda ta terapija ne funkcionira... Nadam se da ćeš naći snage... i da ćeš shvatiti da si vrijedna, jedinstvena, dragocijena, baš kao i život sam...