Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 429 | Broj poruka: 1394

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


Dijete se srami u vrtiću


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

Bubamama

10.01.2024. 21:45

Poštovana, imam dječaka koji je napunio 4 godine a ove školske godine je počeo ići u vrtić.
Problem nam je što on još uvijek ne jede u vrtiću. Doma jede sve i obožava hranu, čak mu se i hrana iz vrtića jako sviđa ali kaže da se srami jesti. Ništa što mu se ponudi u vrtiću ne jede, čak ni ne pije što mu se nudi. Uz to se srami i reći tetama da mu se piški ili da se želi nečega igrati ili da ga nešto smeta. Razgovarali smo sa tetama koje su mi rekle da su ga stavile na listu nadarene djece jer su primjetile da zna čitati rečenice, zna kontinente, zna čak i računati nešto malo ali i da su primjetile da je hipersensitivno dijete. Smeta mu buka i gužva, mrzi i boji se balona.
Ja oduvijek osjećam da je on "osjetljiviji" od ostale djece jer sam primjetila da sve opaža i često ga smetaju neke stvari kao npr. mirisi ljudi, buka, neudobna odjeća, prejako svjetlo, a i sjećam se da sam i ja kao malena bila takva. Kroz njega sam upoznala i sebe i to što je on takav meni ni malo ne smeta, naprotiv on je za mene savršeno dijete. Jako puno vremena provodimo zajedno u razgovoru, igri i druženju i nikada nismo imali potrebe da ga kaznimo, pogotovo jer je on od rođenja jako razuman (čisto da dobijete dojam na koji način ga odgajamo).
Malo se brinem za njega jer se srami u javnosti reći što ga smeta i koje potrebe ima ali čak se oko toga toliko ne zamaram, prepuštam ga neka se sam nauči snalaziti i znam da će naučiti kad tad boriti se za sebe.
Ono što me brine je to što ne želi jesti u vrtiću ali čisto zato jer ga moramo svaki dan skupiti iz vrtića do 13. Ja i partner radimo pa nam je to problem zbog posla, snalazimo se već više od četiri mjeseca i riskiramo gubitak posla. Također teta nam kaže da bi se puno bolje socijalizirao da ostaje duže. Ali on i u 13 sati dođe doma prepregladan. Jednom smo ga ostavili do 15 u vrtiću da vidimo hoće li barem užinu pojesti jer će stvarno pregladniti, ali ništa se nije dogodilo. Ostao je na spavanju i sve je bilo ok osim što nije jeo i što je došao doma iscrpljen i sa mučninom od gladi. Ne bih to više ponavljala, probali smo na preporuku okoline i sada je opet stalno do 13 u vrtiću.
Probali smo sve - neko vrijeme nismo uopće spominjali to što ne jede u vrtiću. Onda sam skužila da je on to uzeo zdravo za gotovo i jednostavno se predao - on se srami, on tamo istrpi glad i to što mu se piški, što mu curi nos i ostalo, gleda na sat i čeka kada ćemo doći po njega da sve obavi doma. Pokušali smo ga potaknuti nagradama ali smo shvatili da je to loše. Jer on kad kreće u vrtić kaže da će taj dan jesti u vrtiću ali onda ne jede i dođe doma razočaran u sebe i jer nije dobio nagradu (znali smo ga u tim trenutcima svejedno nagraditi jer ne želimo da je razočaran u sebe). Zadnje što sam napravila je da sam napravila popis sa postignućima npr: probao sam hranu u vrtiću, tražio sam tetu xy i zalijepila ga na zid tako da on sam kad dođe iz vrtića stavlja plusiće, ali ni to nije urodilo plodom. Ponudila sam tetama da ja dođem na ručak jer će uz mene možda krenuti jesti ali su odbile a ja ih i razumijem i ne želim im nametati svoje ideje jer postoje i druga djeca.
Da li vi možete dati nekakav prijedlog, da li imate iskustva u ovakvim slučajevima?
Strah nas je da će nam skratiti i ugovor u vrtiću.
Zapravo nam je najvažnije da je on zdrav i veseo ali ovo nas dosta muči.
Hvala!

Hana Hrpka, prof. psih.

16.01.2024. 22:15

Draga mama,

prvotno Vam želim zahvaliti što ste mi se odlučili javiti i na povjerenju koje ste mi time iskazali. Prvo što mi je 'zapelo za oko' u čitanju i promišljanju o Vašem upitu je kad ste napisali da ste kroz njega upoznali sebe i da je za Vas on savršeno dijete. Drago mi je bilo pročitati Vaš stav, a kroz to vidim i prihvaćanje te ljubav koje se trudite pružiti Vašem sinu.

Naveli ste kako Vam je glavna poteškoća to što Vaš sin ne jede u vrtiću; ima osjećaj srama pri iskazivanju vlastitih potreba i posljedično morate po njega u vrtić dolaziti ranije, što Vama također predstavlja poteškoću na poslu. Vjerujem da situacija nije jednostavna, i mogu zamisliti Vašu zabrinutost. Uz to, naveli ste da su odgojiteljice u vrtiću prepoznale da je Vaš sin, prema njihovom navodu, nadaren i hipersenzitivan. Čini mi se da ste i Vi njegovu pojačanu osjetljivost primijetili kod kuće jer ste naveli da ga smetaju buka, gužva, intenzivni mirisi, baloni i slično. Iz Vašeg upita mi se čini da ste probali već puno metoda kako bi on krenuo jesti u vrtiću, ali nisu se pokazale značajno uspješnima. Pitate se što još možete napraviti i koji su Vam daljnji koraci.

Vidim da ste puno toga pokušali kako biste Vaše dijete potaknuli da jede u vrtiću. Spomenuli ste i nagrađivanje, razgovor, metodu plusića, no rekli ste da niti jedna metoda nije funkcionirala onako kako biste voljeli. Sve ove metode dobre su ideje i drago mi je da ste bili proaktivni te na neki način eksperimentirali s onim što Vašem djetetu odgovara. Važno mi je napomenuti da je svako dijete drugačije i da reagira drugačije na podražaje i/ili upute iz okoline. To što niti jedna metoda nije funkcionirala, ne znači da ne postoji metoda koja je idealna za njega i Vašu situaciju, no potrebno je biti ustrajan. Pitam se koliko ste bili ustrajni i dosljedni u navedenim metodama i jeste li s vremenom vidjeli ikakav pomak. Naveli ste kako ste ga, primjerice, jednom u vrtiću ostavili do 15 sati, pokušavajući vidjeti hoće li zbog dužeg ostanka u vrtiću krenuti jesti. Također ste naveli da ste ga ponekad nagradili, iako nije ispunio preduvjet za nagradu. Voljela bih Vas potaknuti da pokušate biti dosljedni u metodama koje primjenjujete. Promislite o tome da ga primjerice, u dogovoru s odgojiteljicama, cijeli tjedan ostavite do 15 sati u vrtiću i vidite ima li to ikakvog utjecaja. U tom slučaju, nakon vrtića bi bilo dobro razgovarati s njim o tome, pružiti mu podršku i pratiti napredak s odgojiteljicom. Isto tako, u slučaju metode nagrađivanja, važno je zadržati pravila i biti ustrajan i dosljedan. Kad prvi put pokrenete sustav nagrađivanja, pratite samo jedno ponašanje, da ga ne zbunite ako primjerice, nagrađujete i jelo i odlazak na toalet. Jednom kada se specifično ponašanje usvoji, možete ciljati na neko drugo, uvijek pazeći da su ciljevi realni i primjereni dobi. Na Vama je kao roditelju da jasno postavite granice jer time šaljete djetetu poruku da mislite ozbiljno ono što govorite i da može imati povjerenja u Vas.

U jednom djelu upita pisali ste kako Vam se čini da je Vaš sin hipersenzitivan i jako reagira na podražaje, te ste spomenuli kako su ga u vrtiću identificirali kao nadareno dijete. Mogu zamisliti da se Vaše dijete razlikuje od ostale djece u izvedbama određenih aktivnosti, ali i po nekim crtama ličnosti kao i u socio-emocionalnom razvoju. Upravo zbog toga, nužno mu je na neki način prilagoditi pristup kako bi se djetetu omogućio razvoj svih njegovih potencijala i prevenirale moguće neželjene posljedice u osjetljivim fazama razvoja. Pitam se jeste li u kontaktu sa stručnom službom u vrtiću. Iz svega što ste naveli, vjerujem da je važno da su i oni svjesni situacije te da postoji otvorena i jasna komunikacija između Vas kao roditelja i zaposlenika vrtića. Također, potaknula bih Vas da razmislite o tome da potražite podršku i van vrtića. Uputnicu za razgovor s dječjim psihologom možete zatražiti od liječnika i od njega možete dobiti i preporuku kome se dalje obratiti, vjerujem da će Vas i u vrtiću moći detaljnije uputiti ovisno o mjestu stanovanja. Pitam se kako Vam se to čini.

Za kraj, još jednom bih Vas htjela pohvaliti na brizi, podršci i razumijevanju koju pružate Vašem sinu i spremnosti na proaktivno pronalaženje rješenja. Iz ovog upita mi se čini da puno promišljate i radite na tome da Vaše dijete ima sretno i zdravo djetinjstvo. Ako imate dodatnih pitanja i zabrinutosti, osim ovim putem, podršku možete potražiti i putem besplatne savjetodavne linije Hrabrog telefona za mame i tate, koja je dostupna svakim radnim danom od 9 do 20 sati putem broja 0800 0800. Puno sreće i strpljenja želim Vam u daljnjim izazovima s kojima ćete se susresti.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.

Bubamama

18.01.2024. 11:40

Draga prof. Hana,
Razumijem vaš odgovor. Inače smo uistinu dosljedni osim kada vidimo da neka naša odluka izaziva negativne posljedice kod djeteta. Čak mi je važnije da moje dijete nije razočarano u sebe zbog svoje trenutne nemoći nego to što ne jede u vrtiću. Jer njemu se svidja hrana iz vrtića, on svakoga dana traži da mu istu takvu kuham, i vjerujem da mu nije lako sjediti tamo za ručkom pola sata i osjećati nemoć iako bude jako gladan. On je maleni gurman, voli jesti i raspoznaje ukuse, ponavljam vec u 13 sati kada dodje doma bude pregladan. Kada smo ga ostavili do 15 osječao je mučninu od gladi pa je i to trpio. Ostaviti ga cijeli tjedan u vrtiću gladnog do 15 bilo bi veliko mučenje i pritisak na njega te bi to vjerojatno vidio kao kaznu. Zdravstvena voditeljica je čak odbila tu ideju a i ja ga nemam srca tako fizički mučiti. On se ovako navikao na vrtić, ima prijateljice predškolke s kojima se druži i sa osmjehom ide u vrtić i zbog toga sam sretna. Ja sam razgovarala sa dječjim psihologom privatno i dobila neke smjernice, a jedna od njih je da pokušamo što manje spominjati problem. Njega psihologu za sada ne bi vodila, on je zdravo i veselo dijete samo što je malo drugačiji ali ja ga ne želim mijenjati i ponavljam mislim da je savršen takav kakav je. Problem je u našem poslu i što se ne možemo uvijek prilagoditi njegovom ritmu a u ovom slučaju to je sporiji ritam socijalizacije.

Hana Hrpka, prof. psih.

31.01.2024. 22:20

Draga mama,

hvala Vam na odgovoru i novim informacijama u vezi Vašeg sina.

Voljela bih i zahvaliti na strpljenju koje ste pokazali čekajući ovaj odgovor budući da je čekanje trajalo dulje od uobičajenog.

Drago mi je pročitati koliko Vam je stalo do toga da se Vaše dijete osjeća mirno i zadovoljno te da osluškujete njegove potrebe i tempo kojim prolazi kroz razvojne zadatke. Voljela bih se osvrnuti na sve što ste do sada sa mnom podijelili i vidjeti postoji li još nešto što možete učiniti kako bi Vama i Vašem djetetu bilo lakše.

Prije svega, voljela bih čuti nešto više o tome kako odgajateljice pristupaju Vašem sinu i kako se on tada ponaša. Budući da spominjete osjećaj srama, zanima me jesu li se pokušale posvetiti Vašem djetetu u skladu s njegovim potrebama. Primjerice, je li ga odgajateljica pozvala da jede s njom ili ga pokušala malo osamiti da nije za stolom s drugom djecom ako ga je sram jesti pred njima. Ako da, zanima me kako Vaš sin na to reagira. Osim toga, zanima me postoji li psiholog u vrtiću Vašeg djeteta i, ako da, jeste li pokušali razgovarati o brigama koje ste opisali.

Spominjete i kako su odgajateljice Vašeg sina opisale kao darovito dijete pa me zanima jesu li Vam ponudile smjernice kako odgovoriti na njegove potrebe. Darovita djeca zbog svoje prirode imaju razne interese, istražuju svijet oko sebe i pokušavaju ga shvatiti, što odraslima u njihovoj okolini može predstaviti određen izazov. Nadalje, i Vi i odgajateljice kod njega primjećujete izraženiju osjetljivost od vršnjaka, što je uobičajeno kod darovite djece. Djetetu čija su osjetila lako pobudljiva može biti potrebno više truda i energije kako bi se reguliralo i umirilo. U svemu opisanom, vidim potrebu za dodatnom podrškom stručnjaka iz više razloga. Ako je Vaše dijete darovito, poželjno je da dobijete stručno vodstvo kako biste mu pomogli ostvariti potencijale i nahraniti njegovu znatiželju, ali i pružiti mu emocionalnu podršku da mu bude lakše nositi se s velikim i zbunjujućim osjećajima koji mu se javljaju. S druge strane, vjerujem da Vašem djetetu nije ugodno biti u okruženju u kojem se ne osjeća dovoljno sigurno da izrazi i zadovolji svoje osnovne potrebe, stoga mi se čini važnim da dobije podršku i pomoć kako bi mu bilo lakše. Uz odgovarajuću pomoć Vaše će dijete biti zadovoljnije, a Vi mirniji. Zato Vas potičem da se obratite stručnom timu vrtića i pedijatru.

Voljela bih i pohvaliti Vaša nastojanja i želju da dijete ne bude razočarano u sebe zbog toga što nije izrazio ili zadovoljio svoje potrebe. Iz svega što ste napisali i kako opisujete Vašeg dječaka, dojma sam da ga prihvaćate takvog kakav je, iz čega primjećujem koliko ga volite i koliko Vam je stalo do njega te koliko mu to pokazujete, što je zaista pohvalno i važno. Međutim, u spomenutoj situaciji mi je važno usmjeriti pažnju na to koliko potrebe i ponašanje Vašeg djeteta utječu na životne obaveze vas roditelja. Većina roditelja radi ili ima druge obaveze koje zahtijevaju njihovu posvećenost, a kada potrebe djeteta zahtijevaju fleksibilnost koja ima potencijalno negativne posljedice po roditelja, kao što Vi navodite pitanje gubitka posla, vrijeme je potražiti pomoć.

Stekla sam dojam da imate osjećaj da ćete traženjem pomoći poslati poruku da ga želite mijenjati i da ne mislite da je savršen. Vjerujem da svoje dijete volite svim srcem i da ne želite da se promijeni, a Vaše traženje pomoći na to neće utjecati. Upravo traženjem pomoći pokazujete da ga prihvaćate takvog kakav je jer će mu ona pružiti mogućnost da lakše korača kroz život. Traženje pomoći ne znači da je potrebno mijenjati dijete, uloga pomoći je da dijete dobije podršku i uvjete za bezbrižno djetinjstvo kakvo i zaslužuje.

Toplo Vas potičem da potražite dodatnu podršku i pomoć koju oboje zaslužujete te Vam želim puno bezbrižnih i ispunjujućih zajedničkih trenutaka.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.

Bubamama

07.02.2024. 21:40

Draga doktorice,
Hvala vam na vašem savjetu i u pravu ste, imam odbojnost prema tome da ga vodim psihologu pošto me strah da bi on mogao pomisliti da mislimo da s njim i njegovim ponašanjem nešto nije u redu.
Njegove tete u vrtiću su uistinu predivne, jako se trude oko njega. On mi je rekao da bi mu bilo lakše jesti kada bi u vrtiću postojao nekakav šator sa zatvorenim vratima i prozorima, onda bi imao mir i nebi se sramio jesti. Opcija da se makne od djece i da sam jede u hodniku ili sam za stolom se njemu ipak ne sviđa, tete su mu i to nudile. On voli sjediti sa djecom a na taj način se osjeća izoliranim a opet je među njima i gledaju ga, tako mi je rekao.
Tu njegovu "darovitost" ja ne gledam kao nešto po čemu bi on bio drugačiji ili napredniji od druge djece, mi jednostavno ne razmišljamo o tome. Od njegovog rođenja se jako puno družimo, i sama se bavim glazbom i umjetnošću, volim se igrati pa mi je prirodno da svaki njegov interes potaknemo i od njega napravimo zabavu. Npr. on svira bubnjeve, ima električne i prati me dok sviram gitaru i jako mu dobro ide. Nikad mu nisam nametala niti ga učila nečemu za što ne vidim interes kod njega. Npr. on obožava brojeve i slova, odavno samostalno čita i piše, i kad se igramo plastelinom najviše voli kad izrađujemo slova i brojeve. Ovime vam želim reći da, iako nismo educirani moj partner i ja, mislim da instinktivno radimo na unapređenju njegovih vještina i sposobnosti, jer vidim da je jako zadovoljan i uživa u vremenu koje svakodnevno provodimo skupa.
Istina, njemu neke stvari jako smetaju i znaju ga uznemiriti - teško mu sjedaju putovanja, promjena odjeće (ne voli novu obuću), odlasci u goste... Ali mi to bez problema hendlamo i nemamo tantrume ili slično. Npr. kad idemo u goste on kaže da ne želi ići jer se srami, ja razgovaram sa njim i kažem mu da je to u redu, da je u redu sramiti se, i ja se jako sramim ponekad i da sam tu uz njega cijelo vrijeme i da ništa ne očekujemo od njega. On se onda smiri i ide u goste a na kraju se i opusti i zabavi. Ovime vam pak želim reći da mi doma nemamo nikakvih problema ni poteškoća vezano uz njega, o svemu jako puno razgovaramo a i naučila sam ga da razlikuje svoje osjećaje pa on jako dobro zna kada se osjeća tužno, kada ljuto ili uplašeno pa o tome odmah razgovaramo. Možda griješim jer previše "titram" oko njega, ali uistinu uživamo u njegovom djetinjstvu i stvarno nam je lijepo a meni je svaki dan sa njim iznimno zanimljiv.
On se nekad žali da mu je u vrtiću dosadno iako veselo ide u vrtić. Voli provoditi vrijeme sa predškolcima u svojoj miješanoj grupi i sa tetama koje prati u stopu a primjetila sam da one dosta posebno sa njim rade na nekakvim zadacima i mozgalicama što ga jako veseli. Da se razumijemo, od početka godine se ipak dosta oslobodio i mislim da vrtić jako lijepo utječe na njega. Razumijem tete, ima previše djece u grupi i ne stignu se previše baviti samo sa njim posebno. Razmišljam da bi imalo smisla obratiti se vrtićkoj psihologinji koja bi tamo "na terenu" mogla raditi sa njim, u vrtićkom okruženju. Mislim se da bi to bilo najučinkovitije. Ali psiholog je jedan u vrtiću a vrtić je golem od nekoliko objekata te nisam primjetila nekakav interes za angažmanom od strane iste. Zato sam ja osobno privatno išla na razgovore sa dječjim psihologom koji mi je jako puno pomogao i dao smjernice i uistinu mislim da je sve u redu i da nemamo nikakvih problema osim što on još ne jede u vrtiću pa zbog toga imamo problema sa poslom. Sve drugo vezano uz njegovu socijalizaciju polako ali lijepo napreduje.
Razmislit ću da se opet obratim vrtićkom psihologu prema vašoj preporuci, možda uspijem nešto postići.
Hvala vam!

Hana Hrpka, prof. psih.

13.02.2024. 21:20

Draga mama,
hvala Vam na ponovnom javljanju i novim detaljima vezanim za Vašeg sina.

Iz Vašeg odgovora, dobila sam dojam da ste zadovoljni pristupom odgajateljica i njihovim nastojanjima da Vašem sinu bude ugodno i zanimljivo u vrtiću, što mi je drago. Također mi je drago vidjeti koliko se trudite odgovoriti na njegove interese i potrebe te da su Vam smjernice psihologa s kojim ste razgovarali pomogle.

Voljela bih Vas ohrabriti da se pokušate obratiti psihologu u vrtiću i želim Vam sreću u daljnjim koracima.

U slučaju da Vam se jave nova pitanja i brige ili budete htjeli podijeliti daljnji razvoj situacije, pozivam Vas da se ponovno javite. Osim ovim putem, možete se javiti i na Savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broju 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili pisati na savjet@hrabritelefon.hr.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.