Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 364 | Broj poruka: 1157

anonymous

Hana Hrpka, prof.

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba
Zagreb, Đorđićeva 26


Molim pomoc


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

ja11

30.05.2019. 21:05

Postovani!

Prije svega ispricavam se na smetnji i ljubazno Vas molim savjet kako bih znala kako dalje postupiti.

Majka sam sedmogodisnjeg djecaka koji ove godine krece u skolu. Oduvjek je bio svojeglavo dijete,zivahno i puno energije.

Nikada s njim nije bilo vecih problema,drustven je,zaigran,pohada vrtic od prve godine,ide na sport.

Nije zatvoren,rado sa svima prica...

Problem se poceo pojavljivati unazad mjesec dana kada su ga pocele muciti "crne" misli. Nedavno mi je rekao kako misli da ga ne volimo i da bi bilo bolje da ga nema. Uzasno me to pogodilo i rasplakala sam se pred njim. Pricali smo dugo i objasnila sam mu da ga neizmjerno volimo i pitala zasto to misli.

Rekao je da zato sto nekad vicemo i stavimo ga u kut kad ne poslusa.

Ispricala sam mu se i pokusala objasnit da neki puta tako reagiramo jer ga puno puta lijepo zamolimo da nesto napravi a on nas jednostavno ignorira ili vrlo otresito kaze necu!

I tu stvari krecu jos gore. Na dnevnoj bazi on razmislja o losim stvarima.

Vidio je da nesto rezem u kuhinji i rekao mi da je sad pomislio dal cu ga ja upiknut sa tim nozem. Stalno ispituje da li bi mi njega ikad bacili kroz prozor. Boji se lopova,smrti i slicnih ruznih stvari. Cim cuje neki zvuk misli da je netko nekoga rasporio po trbuhu,stalno mu se cini da netko nema ruku,nogu,oko...

Cesto ga boli glava i trbuh i to nam prilicno istice. 

Nastojimo puno pricati s njim,pitamo ga od kud mu takve stvari i sto ga muci.

Neke stvari kaze da cuje kad mi gledamo vijesti (primjer koji ga prilicno operecuje je otac koji je bacio djecu kroz balkon).

Nastojimo takve stvari ne govoriti,pokazivati,prebacujemo program na tv-u.

Zao mi ga je i sada vec takve situacije prilicno utjecu na sve nas jer je on konstantno u tim svojim mislima i ne mozemo se zaputiti ni u obiteljsku setnju a da to nije tema razgovora. Ili njegova glavobolja ili bol u trbuhu.

Inace ima mladu sestru i kroz par mjeseci stize jos jedna beba. Pricali smo i s njim da li mu smeta nesto kod seke ili to sto je mama trudna i kaze da ne,veseli se bebi,jedva ceka da gura kolica.

Svjestan je svega,kaze opet sam nesto ruzno pomislio i kaze da nam zeli rec jer ne zeli cuvat tajnu i da ne zna zasto mu to glava misli. 

Imam osjecaj da nam pola dana ode u objasnjavanju da se nista lose nece dogoditi i da ga puno volimo.

Ispricavam se jos jednom na dugom tekstu ali molim Vas bilo kakav savjet.

Koji je moguci razlog ovakve nagle promjene? Samo zelim da bude bezbrizno i zdravo dijete! 

Samo jos mala napomena,u obitelji nema nikakvih znacajnih promjena,nasilja i slicnih stvari zbog kojeg bi se ovako nesto pocelo dogadat.

Unaprijed hvala na odgovoru i pomoci.



Hana Hrpka, prof.

04.06.2019. 14:10

Draga mama,
prvo bih Vam zahvalila što ste mi se javili i povjerili teškoće s kojima se susrećete.
Za početak, htjela bih Vam reći kako mi je drago vidjeti da brinete za Vašeg sina, njegov razvoj i nošenje s poteškoćama s kojima se susreće. Vjerujem da Vam to u nekim situacijama može biti teško, ali je važno da odrasli pravovremeno i primjereno reagiraju, dajući do znanja djeci da su tu da ih zaštite te im pruže sigurnost.
Iz Vašeg upita vidim da Vas nekoliko stvari brine, ali ponajviše to što Vaš sedmogodišnji sin unazad mjesec dana ima crne misli. Kažete da je inače društven, zaigran i energičan dječak. Navodite da se u posljednje vrijeme nije dogodilo nikakvo neugodno iskustvo za koje biste rekli da je moglo uzrokovati strahove. Ako sam Vas dobro shvatila, početak strahova povezujete sa situacijom u kojoj Vam je sin rekao kako misli da ga ne volite jer nekad vičete na njega i stavljate ga u kut. Opisali ste i da se žali na bolove u tijelu, kao i da ima puno strahova i misli o tome da bi se u svakodnevnim situacijama moglo dogoditi nešto loše ili opasno.
Za početak bih se osvrnula na njegove riječi o tome da ga Vi i tata ne volite, što ste kroz razgovor s njim povezali s nekim odgojnim postupcima koje koristite. Iz svega što ste napisali vidim da su Vas te riječi rastužile, da ste mu se ispričali i nastojali dati do znanja koliko Vam je stalo do njega. Želim Vas pohvaliti zbog toga jer mislim da ste mu svojom reakcijom pokazali kako se može ponašati osoba kada pogriješi i kako otvorena komunikacija izgleda u bliskom odnosu. Vjerujem da Vas u nekim situacijama frustracije obuzmu emocije pa niste sigurni kako reagirati i koju odgojnu metodu koristiti. Ono što u tim situacijama možete napraviti jest objasniti sinu što je krivo učinio i dati primjer što je trebao ili mogao učiniti umjesto toga. Na roditeljima je da svojim primjerom pokažu kako se treba ponašati, da postavljaju granice na način da dijete dobije nagrade za poželjno ponašanje, ali isto tako da snosi posljedice za neadekvatna ponašanja koja nisu poželjna i koja roditelji ne žele kod njih razvijati. Te posljedice ne smiju biti fizičke kazne, uskraćivanje ljubavi ili neke primarne potrebe. Umjesto toga se djetetu može oduzeti neka privilegija poput gledanja crtića prije spavanja ili igranja igrice. Također, važne su nagrade jer na taj način djeca najuspješnije usvajaju poželjna ponašanja. Primjerice, zagrljaj, pohvala i poljubac su moćna potkrepljenja.
Što se tiče strahova, oni su česti kod djece svake dobi, jedina je razlika to što se strahovi mijenjaju kako se dijete razvija i postupno postaju više vezani za realne životne sadržaje, ne magična bića ili likove, što je učestalo u predškolskoj dobi. Za djecu dobi Vašeg sina uobičajeni su određeni razvojni strahovi, poput strahova od natprirodnih sadržaja, smrti, krvi i tako dalje. Bez obzira na to, vjerujem da se brinete i da Vas čini tužnom kada on spominje da ćete ga Vi „upiknuti nožem“ i kada spominje ljude kojima nedostaju dijelovi tijela jer su to zaista uznemirujuće misli. Kao što ste i sami primijetili i spomenuli, djeca puno toga čuju i upijaju, bilo to putem TV-a, od vršnjaka ili u vrtiću i njihova okolina može biti poticaj za raznolik sadržaj strahova. Ono što možete je razgovarati s njim o tome i uvažiti postojanje straha, kao što ste dosad i radili. Bitno je dati mu do znanja kako ste Vi tu za njega i da može računati na Vas. Glavobolje i mučnina koje ste spomenuli također mogu biti povezane s razmišljanjem o strahovima. S obzirom na specifičan sadržaj briga koje iznosi, kao i bolove koji mogu biti povezani sa strahovima, svakako bih Vas voljela potaknuti da porazgovarate sa stručnjakom za djecu, poput dječjeg psihologa ili psihijatra. Oni će temeljem razgovora s Vama i njim, kao i drugim metodama stručne procjene, moći donijeti zaključak o tome što je moglo potaknuti razvoj strahova, ali i dati Vam konkretne smjernice vezane za to kako je dobro reagirati u tim situacijama da se strahovi ne održavaju, već da ih s vremenom preraste. Možete kod liječnika opće prakse zatražiti uputnicu za psihologa ili psihijatra, a liječnik uz to može provjeriti i postoje li neki tjelesni uzroci bolova koje doživljava, što je najčešće prvi korak koji se radi u takvim situacijama.
U slučaju još nekih nedoumica i pitanja, slobodno nazovite Hrabri telefon na besplatnu i anonimnu liniju za mame i tate gdje će Vas savjetovatelji rado saslušati i pružiti Vam podršku. Na taj način možete s njima proći kroz neke korake u situacijama koje Vas brinu . Broj linije je 0800 0800, a otvorena je od ponedjeljka do petka od 9 do 20 sati. Ako Vam je ovaj način komunikacije draži, možete mi se ponovno javiti ovim putem. Za kraj bih Vas još jednom htjela pohvaliti što ste mi ukazali povjerenje. Stekla sam dojam da ste brižna majka i da brinete za dobrobit Vašeg sina. Vjerujem da će uz podršku koju iskazujete Vaš sin lakše prevladati teškoće na koje nailazi. Želim Vam puno sreće!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.