Psihijatrija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 667 | Broj poruka: 1506

Forum nije u funkciji!

No pregled objavljenih poruka Vam pruža veliki broj korisnih informacija iz navedenog područja.


Anksioznost


Autor Poruka

Hermione

12.07.2005. 02:36

Imam 23 godine. Prije 5 mjeseci, nakon jednog izuzetno intenzivnog i nenadanog napadaja panike, skupila sam hrabrosti i prosurfala internetom u potrazi za informacijama. Izgleda da sam si konačno, nakon gotovo tri pune godine, odlučila priznati da imam problem i da ga više ne smijem zanemarivati. Taj je panični napadaj bio nenadan iz tog razloga što nisam doživjela niti jedan napadaj gotovo šest mjeseci i što mi se kvaliteta života barem donekle poboljšala. Kada sam po prvi puta vidjela da su panični napadaji samo manifestacije nečeg puno težeg i dubljeg, tzv. anksioznog poremećaja, počela sam dalje istraživati. Po prvi puta odlučila sam si konačno pomoći. Pročitati da strahovanje da su tvoji simptomi zapravo prvi znakovi ludila, nisu niti blizu istini i da to što te muči ima svoje ime i osim tebe muči još više od osam milijuna ljudi na svijetu, jednostavno je predivno iskustvo. U prva dva mjeseca mog istraživanja, čitanja tisuća stranica self-help knjiga koje sam naručila iz inozemstva i prolaženja kroz različite faze samoosvještenja, moja se anksioznost udeseterostručila. Panični napadaji, koji su se inače jako rijetko javljali, ali su bili vrlo intenzivni, sada su postali nešto što se javljalo barem 5 puta dnevno. Sve više čitajući i pokušavajući razumjeti što je anksioznost u svojoj biti, došla sam do divnog otkrića. Anksioznost je nešto što smo mi sami sebi dopustili i štoviše stvorili. Kao što smo ju u specifičnim, teškim životnim situacijama odabrali kao pravilni odgovor na izazove, tako moramo naučiti da smo u tom izboru možda i pogriješili. Anksioznost nije pravi odgovor. Biti konstantno uznemiren i vječito se brinuti o nečemu, bilo da je vezano direktno uz nas (u početku se brinemo oko svojih problema) ili uz ljude koji nas okružuju (kasnije nam se i tuđi problemi čine dobrim razlogom za brigu), jednostavno nije zdravo. Oni stvarni i duboko usađeni problemi koji nas muče na taj su način efikasno potisnuti. Brinuti se o sitnim problemima samo je način bijega od stvarnosti, ali i siguran put u opsesivno stanje misli – Što ako??? Kako sada znam da 'patim' od anksioznosti, tako znam i s čim si sve čovjek može razbijati glavu ako mu se to hoće. U jednoj minuti meni je bilo u stanju proći kroz glavu oko 50 'što ako?' misli; ''Što ako mi cigla padne na glavu kad prođem ispod ove zgrade? Što ako me tramvaj pogazi? Što ako se poskliznem? Što ako doživim infarkt?'' I tako redom... Sada znam da su te misli bile moj način odvraćanja vlastite pozornosti od pravih problema, kojih se u ove tri godine zaista nakupilo. U posljednje tri godine moj se život doslovno prevrnuo naglavačke. Sve se to događalo, a da ja to nisam jednostavno nisam htjela vidjeti, pa sam si tako priuštila još jedan golemi problem – anksioznost. U mom životu nikada nisu cvale ruže. Zapravo, radije bih rekla da jesu, ali u isto vrijeme kada su cvale, padala je i kiša, pa nisam mogla u potpunosti uživati u njihovoj ljepoti. Drugim rječima, dolazim iz jako problematične obitelji i vjerojatno patim od neke vrste PTSP-a jer me moja majka kao dijete maltretirala i fizički i psihički (konstantno omaložavanje, spuštanje, govorila mi je da sam debela makar sam gotovo završila na liječenju od anoreksije, završila sam više puta u traumatskoj zbog različitih povreda itd...). Moj je otac diplomirani psiholog (smješno, zar ne? I gdje je on bio kada me mama mlatila?) i kada sam mu prije pet mjeseci rekla da mislim da patim od anksioznog poremećaja, potvrdio je dijagnozu, ali je isto tako rekao da 'ko mi je kriv što se toliko brinem. Rekao mi je neka se jednostavno prestanem brinuti i da ga pustim na miru s takvim glupostima, jer nije anksioznost isto što i schizofrenija ili manična depresija. Jednom rječju, rugao mi se. Kada sam ga molila za pomoć nije mi htio pomoći. Stoga sam si odlučila sama pomoći. Kada sad gledam u ta prva tri mjeseca mog pokušavanja pronalaska lijeka, divim se samoj sebi i mom entuzijazmu. Počela sam vježbati, ne preintenzivno da me ne bi prošla volja prebrzo, ali svaki dan. Čitala sam knjige i knjige (The Linden Method je bila jedna od boljih), isprobavala različite načine relaxacije poput yoge (kojom sam se i ranije bavila), reiki-ja, tai-chi (Qi- Kung)-a i vježba disanja.... Preokrenula sam svoju prehranu za 180 stupnjeva i zaista se počela baviti sama sa sobom. Svaku večer prije spavanja govorila sam si rečenice koje sam željela usvojiti (poput neke vrste austosugestije ili autohipnoze). Odlučila sam se manje zabrinjavati oko tuđih problema jer sam konačno shvatila da se drugi ni najmanje ne zabrinjavaju oko mojih i općenito promijenila pogled na svijet ili barem pokušala. Vjerojatno sam čak i malo pretjerala.

Odlučila sam čvrsto da se ne ću ubaciti u još jedno more jada (ovisnosti) i početi piti benzodiazepine ili nešto slično. 'The Linden Method' uvjerila me da se anksioznost (uz tešku muku) zaista može, i na kraju krajeva, mora pobjediti sam. Jer, kako sam ju ja sama uspjela stvoriti, jedino sam ja ta koja će pronaći put do izlaza iz te situacije jer jedino ja znam taj put (makar možda još uvijek mislim da ne znam). Osim od svog oca, nisam dalje potražila stručnu pomoć, makar mislim da ću je potražiti kada se vratim s mora – neovisno o tome što mi se stanje izuzetno popravilo i vjerojatno je da će nakon ljeta biti još bolje.

Kako sam zbog svoje anksioznosti, nesvjesno, živjela u strahu od sljedećeg paničnog napadaja, počela sam se bojati (ponovo nesvjesno) određenih mjesta u kojima sam ih doživljavala. Radilo se većinom o različitim prodavaonicama s flourescentnim osvjetljenjem. Na svoju sreću nikada svoje strahove nisam povezala s ljudima, odnosno prenapučenim prostorima jer sam po prirodi vrlo društvena osoba i općenito me u društvu svi prijatelji smatraju za 'dušu zabave'. Nadam se da to nije zvučalo umišljeno?! Samo sam htjela objasniti da nisam niti najmanje povučena i da društvene situacije nisam izbjegavala jer su najčešće uključivale alkohol od kojeg sam se uvijek osjećala dobro, normalno (makar to ne bi mogla reći za dan poslije). Inače jako dobro podnosim alkohol i nikada se nisam opijala ili napila, pa stoga ne znam zašto su me u zadnje tri godine nakon svakog izlaska mučili teški mamurluci s jakim epizodama depresije.

Vezu između anksioznosti i fluorescentih svjetala pronaći ćete u svakoj knjizi o anksioznosti, ali do dana današnjeg nitko nije uspio objasniti zašto dolazi do tih vizualnih problema (osjećaj vrtoglavice i lagane nestvarnosti) prilikom izloženosti istima. Najjače manifestacije su u velikim shopping centrima (King's Cross, Mercatone, Mercator...), koje sam do nedavno potpuno izbjegavala, a danas ako osjetim da će mi biti loše jednostavno stavim naočale i baš me briga koliko to glupo drugima izgleda.

Pošto sam povukla paralelu između određenih mjesta koja potiču moje panične napadaje (za koje tada nisam niti znala da se tako zovu), jednostavno sam sve manje počela izlaziti iz kuće i malo po malo prestala izvršavati sve svoje obveze. Što me vjerojatno povuklo samo još dublje u anksioznost. Još kao dijete uvijek sam bila pretrpana obavezama. Paralelno sam pohađala muzičku, baletnu, običnu školu i školu stranih jezika. Uz to našla sam vremena za likovne, glumačke radionice, zbor i različita natjecanja u pisanju pjesama ili nečem sličnom. Nakon srednje škole vjerojatno sam potpuno potonula jer takvih kreativnih događanja za malo starije mlade u Hrvatskoj uvelike nedostaje. U zadnje sam dvije godine fakultet zapustila u takvoj mjeri da sada, kada sam se konačno probudila iz tog stogodišnjeg sna, više ne znam kako se izvući iz svega toga. Ali odlučila sam se izvuči! Mislim da je ono najbitnije da mi se vratila volja za životom.

Žao mi je što sam se ovako raspisala, jer vjerujem da vam kroz ruke prođe na stotine ovakvih priča, ali niti jedna ovako podrobna i da vam nije ostalo previše volje za čitanje, jer je za vas ona samo jedna u nizu. No, želim vam svejedno zahvaliti i objasniti da kada sam konačno počela govoriti o ovom svom problemu, nisam mogla prestati dok ne kažem sve (naravno da ima još puno toga...). Pošto me nitko u mojoj obitelji i bližoj okolini ne shvaća ozbiljno, voljela bih po prvi puta dobiti stručno mišljenje o mom problemu. Voljela bih, po mogućnosti, da mi odgovori netko tko anksiozne ljude ne smatra luđacima koje se treba doživotno staviti na lijekove, kao što to većina tradicionalnih medicinara voli činiti. Postoje ljudi koji su se riješili anksioznosti jednom i zauvijek bez ikakvih lijekova, pa zato znam da nije nemoguće. Kažem zauvijek, jer kada se jednom vratiš na pravi put sljedeći put kada kročiš na krivu stazu, znat ćeš da je kriva i odmah ćeš se maknuti s puta, ne ćeš dva puta zalutati istim putem (barem u većini slučajeva).

Od simptoma anksioznosti prošla sam gotovo sve... Počelo je s netolerancijom kave (nervoza, drhtanje ruku...), koju sam prestala konzumirati. Paničnim napadajima, koji su bili izuzetno intenzivni, ali poprilično kratki (oko 4min). Znam da kod jedne moje prijateljice znaju trajati i do dva sata. Zatim ono najgore – osjećaj kao da sam se odvojila od tijela (depersonalizacija/derealizacija), konstantno znojni dlanovi, strah od smrti na različite načine (od infarkta do raka), velike poteškoće s spavanjem, uspavljivanjem, zbog kojih mi se kompletni bioritam poremetio (u najgorim fazama išla sam spavati u 10 ujutro nakon potpuno neprospavane noći), zatim vrtoglavice, osjećaj kao da me netko drži za grkljan (tu sam opasno posumnjala na štitnjaču, ali nalazi su u redu), floaters-i u očima (komadići staklovine koji plutaju po oku u vidnom polju kada pogledam prema jačem svijetlu) – vid mi je u najboljem redu, epizode opsesivno-kompulzivnog ponašanja (morala sam obavezno provjeriti da li su obje brave zaključane prije spavanja, namjestiti zastore tako da se u potpunosti preklapaju, staviti šlape na određeno mjesto,...) i još puno toga čega se ne mogu trenutno sjetiti.

Danas stvari stoje ovako:- Ne znoje mi se dlanovi, još uvijek imam katkada problema s uspavljivanjem i bdijenjem do 03.00, 04.00 ujutro, vrtoglavica više nema, problema s fluorescentnim svijetlom imam jedino nakon neprospavane noći i konzumacije alkohola, floaters-i su manje vidljivi, panični napadaji više ne postoje jer sam naučila kako ih spriječiti u 'glavi' (ako i osjetim početak paničnog napadaja, jedino što si trebam reći je da sam to ja sama umislila i onda jednostavno prestane), osjećaj kao da me netko drži za grkljan rijetko se javlja, opsesivno-kompulzivno ponašanje je prestalo, osjećaj derealizacije/depersonalizacije više se ne javlja (s njim je slično kao i s napadajima panike), ako popijem previše kave i danas mi se tresu ruke i nervozna sam, ali onda nešto pojedem i odmah mi je bolje. Izbacila sam bijeli šećer (i inače ga ne konzumiram previše) i proizvode od bijelog brašna, a u svakidašnji život uvela mekinje (koje popijem svako jutro – 2 jušne žlice) i proizvode od cijelog zrna.. Oduvijek kuham na maslinovom ulju i u zadnje se vrijeme trudim koristiti što više makrobiotsku kuhinju (tofu, soju, umeboshi šljive...). Ovisno od dana do dana, katkada se osjećam jako nervozno, a katkada potpuno normalno i smireno. No, u krupnom planu, osjećam se bolje nego ijedan dan u posljednjih tri godine. Prije pet dana počela sam piti Encianov preparat Stress Free Formula na bazi magnolije koji donekle snižava razinu kotizola. Osjećam se dobro, još uvijek ne vidim neke bitnije promjene, ali to mi je preporučila doktorica jer sam se udebljala (doktorica misli da je to na bazi stresa) i doblia akne koje nikada prije nisam imala.

Zanima me, koji su biljni, znači prirodni, preparati dobri za poboljšanje općeg stanja kod anksioznih ljudi? Pijem B komplex - svaka tri mjeseca napravim kuru. Uz to pijem kalcij, magnezij i zink od Natural Wealth-a koji mi stvarno pomaže da se osjećam bolje.

Što mislite o St. John's Wort-u i Seredyn-u? Je li to nešto prejako za mene?


Što mislite, da li je Neuroactiv, pošto sadrži gingseng, nešto što bi moglo, poput kofeina, stimulirati anksioznost?

Sada kada su se simptomi anksioznosti počeli povlačiti, vidim da me cijelo ovo vrijeme pratila i depresija, kojoj sam i inače sklona. Ne bih to nazvala kliničkom ili teškom depresijom, prije blagom, ali stvarno iritirajućom. Poput PMS-a (hormoni su u redu)... Sve me u stanju rasplakati, osjećam se bezvrijedno i silno mi se plače... A što je najgore, onda se lupim po glavi i kažem si da to ne valja i da je to samo još jedna nuspojava anksioznosti, koja se ionako javlja u brojnim oblicima. Znači u samom procesu proživljavanja depresivnog stanja, ja sam svjesna da to tako ne bi trebalo biti. To je veliki napredak jer prije sam se znala samo prepustiti i maltretirati i sebe i svoju okolinu svojim stanjem. Da li je ova povremena depresija (nikada suicidna, samo tužna, pms-ovskog karaktera) normalna faza na putu ka potpunom izlječenju od anksioznosti?

Da li debljanje ima nekakve veze s anksioznošću (neki neurotransmitori poput cortisola?) ili je jednostavno stvar toga da sam se od straha od ponovnih paničnih napadaja gotovo zatvorila u kuću i jednostavno se prestala dovoljno kretati (što je prouzročilo debljanje tijela koje je naviklo na intenzivno bavljenje sportom)?

I još jedno vrlo važno pitanje: - DA LI VAM SE ČINI DA SE U POSLJEDNJIH NEKOLIKO GODINA POVEĆAO BROJ MLADIH S ANKSIOZNIM POREMEĆAJEM? Pitam ovo jer kada sam otkrila da ja imam ovaj problem i počela pričati o njemu s prijateljicama, odjednom se ispostavilo da osim moje najbolje prijateljice, oko 40% njih ima panične napadaje ili je barem dva puta doživjela iste.

Hvala na razumjevanju i nadam se da ćete imati strpljenja pročitati ovaj roman koji sam vam priredila, pa možda čak i odgovoriti na njega...happy

Prof. dr. sc. V. Folnegović Šmalc

10.08.2005. 14:15

Mišljenja smo da je pozitivno što ste se toliko dobro informirali o svojim simptomima.Naravno da osim psihofarmaka u liječenju anksioznih poremećaja postoje i psihoterapijske tehnike koje su učinkovite.Mišljenja smo da biste možda to i Vi trebali pokušati.Depresija nikako nije prijelazna faza u liječenju anksioznosti, ali može biti udružena s njim.Neznam da li ste popričali kada sa psihijatrom.Naime mislim da nitko od stručnih osoba ne koristi termin ludilo za koju vrstu psihijatrijskih poremećaja .Odgovor Vašeg oca nije baš adekvatan, ali pokušajte shvatiti da je on Vaš otac i da možda nije najpogodnija osoba koja bi Vam stručno mogla pomoći.Očinski savjet apsolutno bi mogao dati. Zadnjih godina sve je bolja dijagnostika određenih poremećaja tako da izgleda da se oni i češće javljaju mada to realno i ne mora biti tako. Debljanje u Vašem slučaju ima vrlo vjerojatno veze sa smanjenom fizičkom aktivnošću.Na kraju moram reći da ste izvrsno informirani o problemu anksioznmih poremećaja , ali Vam preporučam da terapijske intervencije prepustite psihijatru.Vaše znanje samo će pomoći u kreativnosti i uspješnosti procesa.