Psihijatrija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 667 | Broj poruka: 1506

Forum nije u funkciji!

No pregled objavljenih poruka Vam pruža veliki broj korisnih informacija iz navedenog područja.


Poremećena obitelj


Autor Poruka

Stela

01.02.2002. 15:42

Moja je obitelj opterećena narušenim odnosima, fizičkim i psihičkim bolestima. Majka (49) već 29 godina - od mog rođenja - boluje od multiple skleroze. Teško je pokretna, pored toga im i svu silu drugih bolesti i anoreksična je. Odbija jesti kad je uzrujana, kao da time želi kazniti člana obitelji na kojeg se trenutno ljuti. Mijenja raspoloženja. Ponekad se žrtvuje i sve bi napravila za mene i oca; ponekad dobiva histerične ljubomorne napade, proziva, kontrolira, ispituje, špijunira, zapodijeva svađe; ponekad bi svima zapovijedala i tako unedogled.

Otac (56) je alkoholičar (nije fizički agresivan), prestane piti na par tjedana, a zatim se danima ne trijezni. Još uspijeva koliko-toliko funkcionirati u društvu - ali sa sve više problema. U zadnjih nekoliko godina, umjesto da dosegne vrhunac u karijeri - zbog pića je izgubio 2 posla i sad radi samostalno, zatvoreni su mu bankovni računi, oduzete kartice, vječno je u dugovima - puno zarađuje, ali i nekontrolirano troši, narušeno mu je zdravlje. Izrazito je nezreo i neodgovoran, a uz to i patološki lažljivac (laganje mu je svakodnevnica, a uz to izmišlja i najnevjerojatnije stvari - npr. da je kupio novi auto - koji nitko od nas nikad nije vidio, a zatim je izmislio da je ukraden?!?). Kad je pijan zanovijeta, provocira svađu, bježi iz kuće.

Njih dvoje nisu u stanju biti sat vremena u istoj prostoriji bez svađe, lupanja vratima, razbijanja stvari. Sve završava time da on izjuri iz stana, a zatim danima ne razgovara i zaključava se u svoju sobu.

Kad jedno od njih nije doma, u kući je mir. Mama nema ispada, a on manje pije i nema svađi. No kad smo sve troje - ne samo da se oni svađaju, već i mene uvlače u sve to - a mene to izluđuje i stalno sam pod stresom.

Ja vidim da je jedino rješenje da se maknem iz te sredine - konačno, imam dovoljno godina, a oni ionako planiraju otići na selo i meni ostaviti stan. No, istovremeno se to ne usuđujem. Bojim se - ako ih ostavim same - neće dobro završiti. Što ako otac odjuri i ostavi nju danima samu bez hrane i lijekova? Ona je invalid i ne može se brinuti za sebe, a on kad pobjesni - samo nestane. S druge strane, što kad se on napije i onesvijesti, padne (već se događalo) - ona mu ne može pomoći. Ukratko - kako pustiti alkoholičara i invalida da žive zajedno na selu, u kući koja nije prilagođena za invalida, bez asfaltiranog prilaza, bez susjeda u blizini, telefona...?

Može se dogoditi nesreća - a ja si nikad neću oprostiti; a opet - niti jedno od njih ne pristaje na liječenje, majka unatoč svemu želi biti s njim (iako ga svaki tjedan bar jednom tjera iz kuće i zauvijek prekida, baš kao i on), niti ja imam novaca da nju smjestim u neki zaseban stan i osiguram joj medicinsku sestru - a njega pustim da se sam snalazi.

Ovako, agonija traje, a ja ne vidim izlaz. ne mogu samo pobjeći - jer imam odgovornost barem za majku. Ne mogu ni ostati, jer sam na rubu živaca.

Ja inače ne pijem, ne drogiram se, završila sam faks, imam dobar i dobro plaćen posao, hobije, prijatelje - ali već 8 godina nisam imala normalnu ljubavnu vezu (u prosjeku jednom godišnje imam nekog - i to traje 2-4 tjedna). Sigurna sam da je to direktna posljedica odrastanja u ovakvoj obitelji, osjećam se neprivlačno i nezanimljivo (iako sam objektivno zgodna) - i muškarci mi ne prilaze, ili me brzo odbace.

Ima li tome lijeka, ne želim ostati sama, a već mi je skoro 30 godina.

Prof.dr.sc. V. Folnegović Šmalc

11.06.2002. 08:03

Vaši roditelji žive u zatvorenom krugu iz kojeg ne izlaze jer im to na neki čudan način odgovara.Oni su takav način uzajamnog života izabrali.Za razliku od njih to nije bio Vaš izbor.Vi ste upali u tu nezdravu sredinu činom Vaših roditelja.Vas uz njih veže vjerojatno prisutan osjećaj ljubavi i osjećaj krivnje ako ih napustite.što se tiče osjećaja ljubavi on neće nimalo biti umanjen ako odete i živite svoj život.A što se tiče osjećaja krivnje , morate shvatiti da nećete biti ništa lošija kćer ako ostavite roditelje da žive život koji su si sami izabrali, a Vi živite svoj život po svom izboru.Svatko na to ima pravo.
Jer , ako ostanete s njima u njihovom zatvorenom krugu možda nećete imati osjećaj krivnje , ali će se usamljenost , osjećaj neprivlačnosti i ostalo što ste već sami počeli uočavati produbljivati sve više .
Ako vam je u svemu ovome potrebna pomoć psihijatra- psihoterapeuta svakako mu se obratite.